ODLOMAK

Sva imena su izmišljena, likovi su stvarni.


(Prva Glava) 

U vrtlogu prošlosti / Pamćenje

 

novembar 2008.

 

 

Prvo što pamtim jeste slika preplašenog dečaka koji se nalazi ispod stola. Verovatno nisam imao više od pet ili šest godina. Tu sam se sakrio i posmatrao svojim krupnim očima kako očuh tuče majku. ,,Kurvo!’’, rekao je, gotovo vičući, a zatim joj opalio šamar.
,,Kljakavi!’’, viknula je majka. Stavio sam ruke preko očiju i kroz uske razmake između mojih malih prstiju, posmatrao kako je tuče.Vuneni džemper na meni je bio veliki i slinav.
,,Kurvo, ubiću te,’’ rekao je. ,,Ubiću te, čuješ li?!’’ I sve je govorio na romskom jeziku. Čovek koji je tukao moju majku, bio je crn, visok i prljav. Crne dlake su mu virile iz nosa. Izbijali su iz njega prostota, arogancija i bes. ,,Pusti me,’’ već je plakala moja majka. Ispod polomljenog stola, sav ukočen, gledao sam i slušao ono što mi je stvaralo mučninu.
,,Ja te hranim, a drugi te jebe,’’ opet ju je zatvorenom šakom lupio preko usta. Noga mi je provirila ispod stola, koji je bio mali, tako da je stolnjak padao preko njega. Muzika je u pozadini bila glasna koliko i moja majka, dok ga je psovala i neprekidno plakala. Brisao sam levom rukom svoje sline. Bila je zima, na nogama mi je bilo hladno. U uglu sobe bio je mali televizor koji nije imao dugmiće, nedaleko od njega stajale su prazne pivske flaše, dok je sijalica povremeno treperila, jer je struja bila slaba. Kroz polomljeni prozor ulazila je hladnoća, koja je tukla moje tabane ispod stola. Na vrhu polomljeno korito u kome me je majka neretko kupala, bilo je puno vode, jer je krov prokišnjavao.
,,Gukni, gde si bila?’’, nastavljala se agonija.
Dobro mi je tu, ispod stola, mislio sam, a potom glavom provirio. Razume se, moja majka je šarala po gradu pre tri dana, svedočio sam tome. U trenutku sam ugledao crnu, dla- kavu i prljavu ruku koja me je povukla za nogu. Nisam bio svestan da je moja noga sve vreme virila ispod stola.
,,Dilinejaaa,’’ kazala je majka. ,,Pusti ga!’’ Naravno, uzalud je zapomagala majka. Njegov stisak je bio jak, visio sam naopako. Uhvatio me je za okovratnik džempera, a potom zakačio na kvaku prozora. Tako sam ja visio na prozoru, majušan i mršav. Nogama sam se koprcao.
,,Pusti me, ti debeli ružni šreku,’’ rekao sam, pokušavajući nogama da ga šutiram. Ali, on više nije obraćao pažnju na mene.
,,Rodila si toliko dece da ne znaš ni sama ko im je otac, jebena kurvo.’’
,,Pusti mi dete, čuješ li?’’, bunila se majka.
Rukama ga je vukla za prljavi, pocepani prsluk kremaste boje. Visio sam kao ukras na prozoru. Udario me je zatvore- nom šakom, iz nosa mi je tekla krv, osetio sam ukus metala. Briznuo sam u plač, ali sam uspeo nekako da ga udarim levom rukom po čelu. Opsovao sam ga kroz plač. Naravno da sam znao da psujem, psovke su u dubini cigan male bile maternji jezik. Muzika je bila glasna, a majka još glasnija. Uzeo je moju majku za kosu, izvukao je napolje i bacio na sneg. Napolju ju je tukao, a ja sam se i dalje nogama koprcao.
,,Drkadžija,’’ rekao sam glasno ili u sebi, dok sam slinavim rukavima brisao svežu, crvenu krv.

 

 

,,Jagmureee!’’, dozivao sam brata, ali on nije bio tu. U maloj sobi ostao sam sam. Mali miš je ulazio i izlazio iz male rupe koja je bila u ćošku. Mušice su stajale ili mahnito šetale po prljavim sudovima. Hladnoća i ustajali vazduh, beda, nemar za sve i zapuštenost svega, to je bio čemerni prizor života. Ubrzo se vratila majka i spustila me na zemlju. Kosa joj je bila raščupana.
,,Otišao je,’’ rekla je.
,,Zašto ste se svađali?’’, pitao sam je, nakon što sam se nakašljao. Malo sam došao sebi.
,,Jer mu smrdi i bazdi iz usta, jer…’’ rekla je uplakana.
,,Kako mu smrdi iz usta?’’, upitao sam ja, koji sam bio mali i nisam razumeo. Mora da je bilo još nešto.
,,Tako lepo, smrdi mu iz usta. Hajdemo’’, vukla me je za ruku. ,,Smrdi mu iz usta jer mnogo pije.’’
Izašli smo iz kuće, koja je bila pored ogromne krošnje drveta, gde se cigan mala završavala. Napolju je bilo hladno, sa puno snega. Bilo je Roma koji su vredno čistili sneg. Maj¬ ka me je držala za ruku i brzo je hodala, toliko brzo kao da bežimo nekud. Nakon što smo izašli iz cigan male, otišli smo u grad gde je ona prosila sa mnom. U centru grada je bilo sve lepo ukrašeno.
,,Sačekaj me ovde, brzo ću se vratiti,’’ rekla mi je i os- tavila me na hladnoj, limenoj stolici ispred poslastičarnice.
Krenula je ka čoveku koji je bio ružan, nizak i debeo. Imao je gustu sedu bradu i kačket na glavi. Onda je otišla sa njim i toga dana čekao sam majku tri dana.

 

 

Naravno da sam otišao kući i igrao se sa drugarima iz mahale. Život u mahali je bio turoban i jadan, jasno vidim sa ove distance. Tada ja svakako tog jada nisam ni bio svestan. U periodu svog najranijeg detinjstva živeo sam i spavao gde god sam stigao, u trošnim kućicama i polomljenim štalama, u kojima su bili vezani neuhranjeni konji. Sa decom iz mahale igrao sam se po čitav dan.
Sećam se, nakon velikih kiša, sa drugovima iz cigan male skakutao sam po prljavim barama, od blata smo pravili okrugle loptice, kojima smo se gađali. Noću smo kroz polom- ljeni prozor gledali kako se jebu dvoje ljudi; moj je pišonja u tim godinama već znao da se ukruti, tada je počeo i da ras- te. Kada su bile velike vrućine, sunce je pržilo neasfaltiranu ulicu, kojom se širio dodatni smrad od izmeta konja i kanali- zacije. Sada, u svojim dvadesetim godinama, mogu da kažem da tamo ljudi stvarno žive u bolu.

 

 

Kada se samo prisetim jedne devojčice, moje simpatije, sa kojom sam se često igrao u blatu! Kada se prisetim njenog tate, koji je prodao svoje tri odrasle ćerke Šiptarima za sitne pare, o da, Romi su prodavali svoju decu. Jasno mogu da vi- dim i opišem kako je taj čovek izgledao. Imao je plavu kosu i plave brkove, imao je svinjske oči i bledo čelo. Zubi su mu bili žuti od nikotina i smrdeo je na sve vrste alkoholnih pića. Tukao je ženu i lomio sve po kući. Sećam se, tog dana kada je prodao Suadu, Tamaru i još jednu devojku, čije sam ime zabo- ravio, mala moja simpatija je neutešno plakala za sestrama, ali otac joj je bio ludak koji je sve iz kuće prodavao. Kasnije se majka preudala za tog debelog čoveka, kod koga smo živeli Jagmur, majka i ja. I danas majka živi sa njim, dobar je prema njoj, ne tuče je, ali se često svađaju, nesvesni života i svog apsurda. Njegova kuća, u kojoj smo živeli i u kojoj i sada ja povre- meno boravim, malo je udaljena od cigan male, tačnije na sa- mom je njenom ulazu. Tu su živeli i žive i Srbi, a neposredno posle mosta počinju romske kuće i nastavljaju se dalje, na horizontu bede, tamo gde je sirotinja i bogu teška.

 

 

(Druga Glava) 

14 godina kasnije

 

 

Ja sam Amiraga, dvadesetogodišnji momak, koji je od života naučen da ne odlaže rešenja. Ja sam onaj koji je bio sposoban da donese mučnu odluku i krene svojim putem, jer ga je privlačilo ono što on nudi – to je uslov i mogućnost za spas. To je potreba za prevazilaženjem tuge i bola, zauvek zapisanih u njemu. To je stalno podsećanje na to da zaslužuje ono što zaslužuje svaki čovek, a to je samo ono najbolje. I da u svemu, sve zavisi samo od njega i od onoga što ga određuje. To je potraga za vlastitim bićem, spoznaja da se sadašnjost može poboljšati samo istinskim prihvatanjem neminovne prošlosti, onakve kakva jeste i krenuti u novu neizvesnost, ići dalje, dalje…

 

Mnoštvo je puteva bilo ispred mene, meni nepoznatih, prohodnih i neprohodnih, ispred mene su bile raskrsnice života na kojima je sve moguće. Bio sam spreman da zakoračim u novi svet, ohrabren i nadahnut sopstvenim dobrim mislima. Nadahnuće me hranilo željom, punilo svaki ožiljak koji nosim na svojoj crnoj koži i na svojoj duši. U sebi sam nosio serum protiv boli i znao sam formulu uspeha, a to je volja, to je odluka i vera u sebe. Sakupio sam je sa asfalta svoga grada, iz blata svog života, poklonio je sebi kao šansu da postanem čovek. Nisam dozvolio da mi čupaju snove sivom i surovom realnošću, menjao sam sebe i koristio tu istinu kao lek.

Naruči knjigu